Džefri Epstajn je bio poznat po svom luksuznom životnom stilu, ali malo je onih koji znaju za njegovu opsesiju automobilima koji su bili zabranjeni ili teško dostupni na američkom tržištu. Nedavno otkriveni elektronski razgovori, koje je objavilo američko Ministarstvo pravde, otkrivaju kako je ovaj kontroverzni finansijer putem svojih veza i poznanstava pokušavao da dođe do automobila iz snova – vozila koja nisu bila ni približno dostupna običnim smrtnicima u Sjedinjenim Državama. Njegovi pokušaji da zaobiđe propise i američke zakone o homologaciji vozila bacaju novo svetlo na složenost uvoza egzotičnih limuzina, ali i na to koliko su pojedinci sa neograničenim resursima spremni da idu daleko kako bi zadovoljili svoje automobilske strasti.
U svetu luksuznih limuzina, postoji nekoliko modela koji su gotovo mitski status stekli svojom ekskluzivnošću, a Toyota Century je svakako među njima. Ovaj automobil, rezervisan za japansku elitu, decenijama je simbol prestiža i diskretnog bogatstva. Epstajn je krajem 2014. i početkom 2015. godine ispoljio posebno interesovanje za ovaj model, fasciniran njegovim tradicionalnim dizajnom, tihim radom i nenametljivim luksuzom. Za razliku od uobičajenih zapadnih limuzina, Century krasi minimalistička elegancija i vrhunska izrada, što je privlačilo kupce željne nečega što se ne može pronaći ni u jednom američkom salonu. Upravo ta nedostižnost bila je ključni motiv za Epstajnove pokušaje da dođe do ovog automobila.
Američko tržište automobila specifično je po izuzetno strogim propisima o homologaciji i bezbednosti vozila. Svaki model koji se prodaje u SAD mora da zadovolji niz standarda – od crash testova, preko ekoloških normi, do tehničkih specifikacija kao što su svetlosni sklopovi i izduvni sistemi. Toyota Century, kao i brojni drugi automobili namenjeni isključivo japanskom tržištu, nije razvijana sa američkim propisima na umu. Zato je njen zvanični uvoz gotovo nemoguć, osim kroz posebne režime kao što su kolekcionarski uvoz starijih vozila ili kompleksne konverzije koje često nisu isplative. Epstajn je, suočen sa tim preprekama, pokušavao različite načine da zaobiđe birokratiju, ali bez uspeha.
Kada je postalo jasno da Toyota Century nije dostupna američkim kupcima, Epstajn je iskoristio svoje poslovne i lične kontakte kako bi direktno stupio u vezu sa ljudima iz Toyote. Cilj mu je bio da nađe način da upravo njemu, kao posebnom klijentu, bude omogućen izvoz ovog vozila. Međutim, japanski proizvođač je bio vrlo jasan – da bi Century mogao biti isporučen u SAD, morao bi da prođe kroz opsežne tehničke modifikacije kako bi ispunio sve federalne bezbednosne i ekološke norme. Takav postupak, uzimajući u obzir da se radi o samo jednom primerku, bio bi izuzetno skup i logistički zahtevan, što je Toyotu navelo da odbije ovakvu inicijativu.
Američka pravila za uvoz automobila koji nisu predviđeni za to tržište izuzetno su rigorozna. Svaki detalj – od sigurnosnih vazdušnih jastuka, preko svetala, do izduvnog sistema i elektronike – mora biti prilagođen važećim standardima. U slučaju Toyote Century, to bi značilo potpunu rekonstrukciju vozila, što je izuzetno skupo. Troškovi takvih modifikacija višestruko premašuju vrednost samog automobila, a proizvođači jednostavno ne vide ekonomski interes da se upuštaju u takve projekte zbog pojedinačnih narudžbina. Iako je Epstajn bio spreman da angažuje posrednike i pokrije sve troškove, ni to nije bilo dovoljno da nadvlada administrativne i tehničke barijere.
Epstajnov tim nije se tako lako predavao. Nakon što je zvanični kanal zatvoren, jedan od saradnika predložio je da se pronađe nezavisni diler koji bi mogao da izveze Century iz Japana u Ameriku, a zatim ga naknadno prilagodi američkim standardima. Ovakva praksa, poznata i kao „gray market import“, često podrazumeva dodatne komplikacije – od carinskih procedura do sertifikacije vozila i dugotrajnih tehničkih prerada. Iako je teorijski moguće uvesti ovakvo vozilo, rizici su veliki, a konačna cena često prevazilazi zdrav razum, pa je i ova opcija ostala samo na nivou razmatranja.
Pre nego što se fokusirao na Toyotu Century, Epstajn je razmatrao i druge luksuzne limuzine koje su bile retkost na američkom tržištu. Posebno ga je zaintrigirao Hyundai Equus u limuzinskoj verziji, model koji je u to vreme bio dostupan uglavnom na azijskim tržištima i u ograničenoj ponudi u SAD. Pitao je saradnike postoji li način da se ovaj automobil nabavi u Njujorku ili makar legalno uveze. Iako je kasnije Equus stigao na američko tržište, u tom trenutku je i on za Epstajna bio predmet želje, što govori o njegovoj potrazi za unikatnim i drugačijim automobilskim iskustvima.
Epstajnova potraga nije se završavala na japanskim limuzinama. Iz elektronske prepiske jasno je da je razmatrao i kupovinu niza drugih vozila: od praktičnih modela kao što su Chevrolet Express, Nissan NV i Ford Transit, do prestižnih automobila iz segmenta superluksuza – Maybach i Rolls-Royce. Ovakav spektar interesovanja ukazuje na specifične zahteve koje je imao za različite namene: od prevoza osoblja i logistike do ličnog zadovoljstva i demonstracije statusa. Svaki od ovih modela nosio je određene izazove u pogledu dostupnosti i zakonitosti uvoza, posebno ako se radilo o verzijama koje nisu bile prilagođene američkom tržištu.
Pojam gray market odnosi se na praksu privatnog ili nezvaničnog uvoza vozila koja nisu zvanično dostupna kod američkih dilera. Takvi automobili često izazivaju interes bogatih kupaca željnih ekskluziviteta. Međutim, proces uključuje niz komplikacija – od carinskih procedura, preko tehničkih izmena, do rizika od konfiskacije ili zabrane registracije. Američke vlasti poslednjih godina pooštrile su kontrole upravo zbog pokušaja da se zaobiđu standardi bezbednosti i ekologije, što je dodatno otežalo legalizaciju ovakvih vozila. Epstajn je bio jedan od brojnih entuzijasta koji su pokušavali da iskoriste rupe u zakonu, ali i primer kako ni veliki novac ne garantuje uspeh na ovom polju.
Na globalnoj sceni, Toyota Century zauzima posebno mesto među luksuznim limuzinama. Za razliku od Rolls-Roycea i Maybacha, Century je oličenje diskretnog luksuza – sa klasičnim linijama, ručno izrađenim enterijerom i tihim V8 ili V12 motorima. Njegova ekskluzivnost ne ogleda se u upadljivosti, već u činjenici da su ga vozili japanski carevi, premijeri i najviši poslovni ljudi. Daleko od blještavila zapadnih rivala, Century se ističe suptilnošću i tradicijom, što ga čini posebno poželjnim među poznavaocima automobilske kulture. U poređenju sa Hyundai Equusom, Century nudi sofisticiraniju završnu obradu i dublju istoriju, dok je u odnosu na zapadne limuzine njegova retkost dodatni adut.
Činjenica da i najbogatiji pojedinci ne uspevaju da legalno uvezu određene modele pokazuje koliko su američki propisi nepopustljivi. U poslednjoj deceniji raste interesovanje za vozilima koja se ne mogu lako pronaći na domaćem tržištu, što stvara svojevrsnu „sivu zonu“ među kolekcionarima. Proizvođači sa druge strane, retko su spremni da ulažu u skupe modifikacije za pojedinačne zahteve, pa bogati kupci ostaju uskraćeni za najegzotičnije primerke. Ovakve priče naglašavaju koliko je ekskluzivnost zapravo roba koja se ne može kupiti samo novcem, već traži i pravu strategiju i mnogo strpljenja.
Na srpskom tržištu, Toyotu Century je gotovo nemoguće videti čak i na uvoznim manifestacijama, dok se modeli poput Hyundai Equusa povremeno mogu pronaći zahvaljujući privatnim uvozima. Domaći kupci, iako gaje poštovanje prema japanskoj tehnici i luksuzu, retko imaju priliku da uživo dožive ovakve automobile, osim možda u kolekcionarskim krugovima. Zbog visokih troškova, složene papirologije i ekskluzivnosti, Century ostaje predmet maštanja i među srpskim ljubiteljima automobila, dok se praktičniji modeli iz zapadne i korejske ponude lakše uklapaju u svakodnevne potrebe i zakonske regulative.
Konkretne cene za Toyotu Century na američkom tržištu nikada nisu zvanično objavljene, jer ovaj model nije ni bio namenjen za izvoz van Japana. U poređenju sa rivalima iz segmenta superluksuznih limuzina, Century bi verovatno bio pozicioniran u rangu osnovnih verzija Maybacha ili Rolls-Roycea, s tim što bi dodatni troškovi modifikacija i uvoza višestruko povećali konačnu cifru. Za srpske kupce, cena uvoza ovakvog automobila, uz sve takse i prilagođavanja, bila bi praktično nedostižna, što dodatno doprinosi njegovoj ekskluzivnosti i statusu „automobilskog jednoroga“.
Priča o Epstajnovim pokušajima da dođe do Toyote Century ili drugih egzotičnih modela osvetljava složenost globalnog automobilskog tržišta, ali i pokazuje da čak ni najdublji džepovi ne mogu uvek prevazići zakonske i tehničke prepreke. Iako je američko tržište jedno od najrazvijenijih, pojedini automobili ostaju van domašaja čak i za one koji su navikli da dobiju sve što požele. Upravo u toj nedostižnosti leži deo čari, kako za kolekcionare tako i za ljubitelje automobila širom sveta.
MG 4 EV Urban: Nova električna realnost za širi krug vozača MG je ponovo privukao…
Velika digitalna smena: Kako gašenje FM radija menja navike vozača i auto-industriju Digitalizacija radija: Nova…
Škoda Epiq: Nova električna era u gradskom krosover segmentu Škoda nastavlja da pomera granice u…
Zašto Ulje u Dizel Motorima Brže Potamni? Stručni Pogled na Razlike u Sagorevanju i Održavanju…
Smart #5: Novi igrač u klasi električnih SUV-ova sa ozbiljnim ambicijama Smart #5 stigao je…
Lada Vesta CNG za 2026: Novi zamajac ruske automobilske industrije i povoljnija vožnja na metan…